Institucije ne procenjuju bezbednosne rizike u slučajevima nasilja u porodici

Programska koordinatorka Autonomnog ženskog centra, Tanja Ignjatović, kaže u razgovoru za SecuritySee da tehničko obezbeđenje prostora u institucijama svakako povećava doživljaj bezbednosti i žrtve i zaposlenih, a moguće da utiče i na nasilnika, u smislu odgovaranja od činjenja nasilja u instituciji. Ipak, planiranje sigurnosti žrtve je složenije i zahteva procenu nasilja i stepena opasnosti, koje mora da obave Centar za socijalni rad, policija i tužilaštvo, a nakon toga donošenje valjane odluke o tome koje će mere zaštite u svakom konkretnom slučaju biti određene

749
Tanja Ignjatović
Tanja Ignjatović
- Sponzor članka -hikvision srbija

U samo nekoliko dana dogodila su se 3 stravična ubistva u Centrima za socijalni rad. Iako se mislilo da su žene najnebezbednije u kući sa nasilnicima – ispostavilo se da su državne institucije krajnje opasne. Koje su sve službe zakazale u ovim slučajevima?

Kao što ste rekli, žene su često nebezbene i u kući i u institucijama, zato što institucije kojima se obraćaju za zaštitu naprave propuste. Sistemske prirode su propusti da se prepozna nasilje i stepen opasnosti od nasilja, da se razmene informacije između nadležnih službi i da se preduzmu mere koje odgovaraju procenama i koje su usmerene na bezbednost žrtve. U dva poslednja slučaja ubistva žena i ubistva deteta, na osnovu informacija koje su se pojavile u medijima, sigurno je da su centri za socijalni rad imali pogrešne procene, a sud pogrešnu odluku. Održavanje odnosa dece sa očevima u kontrolisanim uslovima nije dobro planirano i praćeno, a nije jasno da li je razmatrana mogućnost lišenja roditeljskih prava, posebno u slučaju u Rakovici. Ni policija i tužilaštvo nisu preduzeli odgovarajuće mere prilikom prijava nasilja. Pitanje je da li je centar za socijalni rad prijavljivao policiji nasilje koje se dešavalo u njihovom prisustvu. Paradoksalno, izvršni sud je kažnjavao majku koja je pokušavala da zaštiti dete, što potvrđuje do koje mere institucije sistema ne veruju ženama.           

Evidentno je da dete ne bi trebalo po svaku cenu da se sreće sa ocem koji je nasilan i „tempirana bomba”. Ipak, prema Porodičnom zakonu, ako sud i odluči da dete mora viđati oca u Centru za socijalni rad jer bezbednost deteta može biti ugrožena, šta tačno znače „kontrolisani uslovi”?

Nema određenja, definicije “kontrolisanih uslova” u Porodičnom zakonu. Sud donosi odluku o modelu održavanja ličnih odnosa deteta sa roditeljem, ili o tome da roditelj bude lišen određenih prava, na osnovu mišljenja centra za socijalni rad i drugih dokaza u postupku. Treba istaći da ovde sud ima velika ovlašćenja, da sam istražuje i pribavlja informacije, da bi odluka bila odgovarajuća. Ako sud donese odluku o održavanju kontakta u “kontrolisanim uslovima”, on mora da je precizira, odnosno da navede šta to tačno podrazumeva. Najčešće se predlaže da se kontakti dece i roditelja obavljaju u prostorijama centra za socijalni rad, uz prisustvo stručnog radnika koji prati, odnosno nadgleda kontakte. Treba imati u vidu da je porodica već poznata centru, što znači da su oni već procenjivali bezbednosne rizike, da treba da znaju kakve su reakcije na sudske odluke, da li se vode drugi postupci, da li postoje pretnje, jer se bezbednosna situacija menja u kontekstu. Na osnovu tih informacija oni specifično određuju “kontrolisane uslove” – da se izbegne susret roditelja prilikom predaje deteta, da se obezbedi prisustvo većeg broja radnika centra, prisustvo obezbeđenja (neki centri za socijalni rad imaju interno obezbeđenje), da se zatraži asistencija policije, da se predloži sudu izmena odluke, i slično.     

Kontrolisani uslovi bi po logici stvari trebalo da znače bezbednost, ali u ovim slučajevima nije bilo tako. Smatrate li da su tragedije mogle biti sprečene, da u Centrima za socijalni rad postoje policajci, službenici obezbeđenja, povera lica pred ulazak u ustanovu – s obzirom na to da su se ubistva dogodila hladnim oružjem, video nadzor i slične mere bezbednosti?

Nije moguće, na žalost, uz sve mere predostrožnosti, postići apsolutnu bezbednost ni u jednoj situaciji u životu, pa tako ni u slučajevima nasilja u porodici. Ali kada postoji nasilje u porodici bezbednost žrtve mora da bude prvi i organizujući princip, koji usmerava sve intervencije svih službi kojima se ona obraća. Tehničko obezbeđenje prostora u institucijama svakako da povećava doživljaj bezbednosti i žrtve i zaposlenih, a moguće da utiče i na nasilnika, u smislu odgovaranja od činjenja nasilja u instituciji, ali ne mora da bude tako. Zbog toga je planiranje sigurnosti žrtve složenije i zahtevnije. Iako se ne isključuju, ove mere neće uticati na kvalitet procene nasilja i stepena opasnosti, koje mora da obavi centar za socijalni rad, policija, tužilaštvo, neće uticati na valjanost odluka, niti na to koje će mere zaštite u svakom konkretnom slučaju biti određene.

Koji je značaj procene bezbednosnih rizika koje su institucije u obavezi da urade? Šta su najveći rizici kod nas?

Godinama unazad institucije izbegavaju da sistematski primenjuju procenu bezbednosnih rizika, kako bi se smanjio broj grešaka u proceni koje vode pogrešnim merama i intervencijama. Ubistva žena, na osnovu informacija iz medija, pokazuju da se isti ili slični bezbednosnu rizici uvek pojavljuju. Novi Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, propisao je obavezu procene rizika i imenovano je osam situacija koje mogu biti visoko rizične, a ne isključuju se i druge. Opšti protokol za zaštitu žena od nasilja i posebni protokol za policijske službenike imaju i druge navedene rizike. Ono što je bio predlog Autonomnog ženskog centra je da se od svih navedenih rizika sačini jedinstvena lista, koju bi morali da primene svi u policiji, tužilaštvu i centru za socijalni rad, u svakom prijavljenom slučaju nasilja u porodici. Na bazi tih informacija donosila bi se odluka o vrsti mera zaštite. Ukoliko bi procene predstavnika različitih institucija bile neujednačene, zato što raspolažu različitim informacijama, to bi bila prilika da donesu zajedničku odluku o bezbednosnim rizicima, bez umanjivanja.

Teško je reći koji su najčešći rizici, jer oni nisu sistematski praćeni, ali je važno obratiti pažnju na strah žrtve, nasilje koje se ponavlja, određene vrste nasilja, uključujući ljubomoru i prisilnu kontrolu, posedovanje oružja (legalno i ilegalno, ili mogućnost da se nabavi oružje), kriminalnu istoriju učinioca, napuštanje nasilnog partnera, pokretanje postupka razvoda i poveravanja dece, određene profesije nasilnika. U našem kontekstu, kada su u pitanju ubistva, a posebno masovna ubistva, pokazuje se značajnim da li je učinilac bio na ratištu, odnosno posttraumatski stresni poremećaj koji nije tretiran.    

1-og juna na snagu je stupio novi Zakon o sprečavanju nasilja u porodici. Iako se može konstatovati da se implementacija pomenutog zakona ne odvija po planu, kako ocenjujete njegove odredbe i šta od istog očekujete?

Zakon je mogao biti precizniji u nekim aspektima, ali se mora reći da je on dobar. Najvažnije je da li će on biti primenjivan u svim odredbama i od strane svih nadležnih organa, i kako će se obezbediti praćenje primene. Ozbiljan propust je to što nije obezbeđena, u skladu sa Zakonom, jedinstevna i centralna elektronska evidecija slučajeva nasilja u porodici, izrečenih mera zaštite i individualnih planova podrške i zaštite žrtvama. Iako je ovih dana imenovan Savet za suzbijanje nasilja u porodici, po našem mišljenju, to je slab mehanizam za praćenje primene Zakona. Nedovoljan je broj obučenih nadležnih stručnjaka, posebno u policiji, a centri za socijalni rad nisu imali nikakvu odbuku za primenu Zakona. Nema javno dostupnih informacija o primeni Zakona, ne samo o broju hitnih mera zaštite koje izriče policija, već i o drugim ključnim aspektima.

Možemo se pitati, a nadam se da će to nadzor u dva poslednja slučaja ubistva utvrditi, da li su ovi slučejvi razmatrani na koordinacionim sastancima, imajući u vidu da je bilo prijava nasilja, odnosno da se nasilje dešavalo u prostoru i u prisutvu stručnih radnika.

Šta se odmah mora promeniti u Centrima za socijalni rad?

Odnos prema poslu, javnim ovlašćenjima koje imaju, nivo stručnih znanja, odgovornost za procene i mere koje imaju u nadležnosti, odnos prema korisnicima. Neka odbiju sve poslove koje po zakonima i pravilniku ne moraju da rade, ali ne smeju da ne rade i ne smeju loše da rade poslove koji se tiču ljudskih života i dobrobiti.

4.3/5 - (6 votes)
Prethodni članakEkspanzija Internet stvari: Sve prednosti pametnog parkiranja
Sledeći članakPAMETNE BRAVE: Praktičnost, bezbednost i povezanost